“Božićni dar” Mate Lovraka božićna je priča za djecu koja opisuje kako je Božić izgledao nekada. Napisana davne 1930. godine, a aktualna još i danas, pisana je jezikom koji je stao negdje u vremenskoj kapsuli, a djeci je baš iz tog razloga zanimljiva i drugačija od svega što smo dosad čitali. Upravo je slikovnica na fotografiji posebno izdanje povodom 110. godišnjice autorova rođenja. Malena junakinja Đurđica djevojčica je kojoj su samo 3 godine, no ona uvijek govori da ima 9 godina, budući da jako voli broj devet pa autor kaže: “Najmilije joj je 9 bombona.”
Djevojčica Đurđica se tako najviše voli igrati mame koja ima puno djece pa tako ima 9 cjepanica s kojima se igra i zamišlja da su to njena djeca koju hrani, čuva, brine o njima kada su bolesni, odijeva ih i daje im simpatična imena poput Milkice, Jelice, Ninice.
Đurđici se jedino ne sviđa kada cjepanice moraju u peć i kada njena igra mora prestati, tada je tužna i plače, a jedino je može smiriti njena mama.
Kako se Božić bliži, Đurđičini roditelji se dogovaraju: „Onda se jedno veče dogovore Đurđičini roditelji da će joj za Božić kupiti u Zagrebu veliku lutku.” I dok mama i Đurđica mijese tijesto i prave kolačiće, tata je zaključan u sobu kitio jelku da bi iznenadio Đurđicu i njenu mamu, pa ih je naposljetku pozvao u sobu: „Dođite u sobu. Hodi u sobu! Pusti drvenu djecu. U sobi te čeka i zove tvoje krasno dijete.“
Đurđica nije znala što bi od uzbuđenja kada je vidjela da tata govori o novoj novcatoj lutki, pljeskala je ručicama i veselila se, smatra lutku finom gospođicom koja je tako lijepo i otmjeno odjevena i nije joj jasno kako je stigla u njen dom.
Nakon jedne noći bez lutke, djevojčica shvaća da ne može bez nje te ujutro odmah nakon buđenja trči u sobu po svoj božićni dar.
Opisi lutkine haljinice, kićenje jelke Đurđičinog tate, samo su malen dio divnih opisa koje M. Lovrak tako vješto čini i uvodi nas u vrijeme kada je život bio potpuno drugačiji. Bilo je to vrijeme kada se iz malenih sela moglo otići jedino u Zagreb i pronaći igračku za svoje dijete. Koliko su se samo roditelji trebali potruditi da pronađu poklon za svoje dijete, u doba kada su se samo kolačići, jabuke i orasi smatrali poklonima, kada nije bilo trgovina na svakom uglu, a internetska kupovina bila je stvar daleke daleke budućnosti. Lovrak nam doduše daje naslutiti da Đurđica živi u malo imućnijoj obitelji, budući da imaju sluškinju u svojoj kući i da će pod njihovom jelkom ovoga Božića biti poklon koji je čak iz Zagreba stigao vlakom.
Zanimljivo je kako Lovrak i kao autor za djecu i učitelj opisuje upravo ono što nam danas nalažu sve moderne pedagogije: povratak simboličkoj igri. Za pravu igru djetetu ne treba puno igračaka, Đurđici su cjepanice bile dovoljne kako bi osmislila vlastiti svijet igre i zabave. Budući da je knjiga objavljena prije gotovo 100 godina, pouka je velika, djeca moraju biti djeca i najljepše se igraju onime što uopće nisu igračke, no svako dijete zaslužuje lijepi božićni dar i stoga svoju djecu u ova zahtjevna vremena treba poučiti tome da su skromnost i zahvalnost za sve divno što imamo na ovoj planeti početak svega i samo pomoću zahvalnosti naš život u sebe priziva još obilja.
Baš je zato ova slikovnica idealan dar za Božić ili Sv. Nikolu jer opisuje kako je Božić nekada izgledao, koliko su roditelji morali uložiti volje i truda da svom djetetu nešto poklone. Danas kada djeci možemo priuštiti mnogo toga, a da ih pritom učimo skromnosti i zahvalnosti za svaki slatkiš i igračku, tople preporuke šaljemo za ovaj “Božićni dar”. Sigurna sam da će vam se svidjeti. Neka vam je ugodan i blagoslovljen mjesec prosinac. ?
